Planinama Crne Gore- sa Momirom i Anom

Bukumirsko jezero i iščekivanje početka šetnje

John Muir, poznati prirodnjak je rekao da čovjek u svakoj šetnji po planinama pronalazi mnogo više nego što je tražio. Koliko istine u tome zapravo ima, otkrili smo ovog ljeta dok smo šetali transverzalu CT1.

Transverzala CT1 je prva crnogorska transverzala čije puno ime glasi "Planinama Crne Gore". Namjera ljudi koji stoje iza formiranja i markiranja staze kojom prolazi CT1 je da povežu naše planine u jednu cijelinu koja bi omogućila planinarima da se oprobaju u višednevnom planinarenju, kao i da promoviše planinski turizam naše zemlje.

 

Bukumirsko jezero, Kučke planine

Transverzala kao svoju početnu tačku uzima Bukumirsko jezero koje pripada Kučkim planima, zatim nastavlja kroz i preko Kučkih planina,  preko Komova, pa kroz Bjelasicu, zatim prolazi kroz Sinjajevinu i završava na Crnom jezeru koje pripada Nacionalnom parku Durmitor.Sve informacije vezane za samu stazu, markacije, mjesta gdje imate pijaće vode i smještaj možete naći u malom vodiču koji se zove "Planinama Crne Gore-Prva crnogorska transverzala".Ovaj vodič sadrži sve ono što vam je potrebno u pogledu informacija i tehničkog sadržaja.

Ja ne umijem bas korisno da govorim o kilometražama, visinskim razlikama,orijentaciji (za taj dio sam srećom imala Momira, koji je najbolji vodič i najbolji saputnik u planini), ali mogu reći par stvari o našem boravku u planini na transverzali CT1. Ovo nije transverzala koja povezuje planine samo u geografskom smislu.Ona povezuje čovjeka sa prirodom na cijelom svom putu od početne tačke pa sve do krajnje ili do mjesta na kome se vi već zaustavite. Ona je povezala nas dvoje na neki potpuno nov i neočekivan način. Onako kako može da se poveže dvoje ljudi dok gledaju jedno drugo kako pomjeraju sopstvene i zajedničke granice. Povezala nas je sa ljudima koje smo sretali uz put.Naše planine su dobri domaćini ali su ljudi još bolji. Nijesmo mogli proći pored katuna, a da ne zovu. Iako često ima samo po jedna kuća, ta kuća ima dovoljno topline i gostoprimstva da vam vrati vjeru u sve lijepe i dobre stvari. U našim planinama ljudi tepaju vinu, zovu ga vince, a rakiju, rakijica. Iako koriste deminutiv za te riječi, sve ostalo je u superlativu. Daće ono što imaju, pa makar flašu izvorske vode. Kažem makar, jer njima je to malo, a nama je značilo sve, posebno tokom vrućih julskih dana koje smo mi odabrali za pohod. Tamo vam ljudi žele sreću i dobro vrijeme, jer to je sve što vam zaista treba u planini. Iako je život u našim katunima težak i surov, iako je jako malo ljudi ostalo da izdiže u ljetnjem periodu, ti koji su ostali daju sliku starih goroštaka naših planina. Vrijednih, izboranih, prijateljskih lica. Ti ljudi cijene i poštuju planinu u kojoj i od koje žive. Zato smo se našli u situaciji da se zapitamo kakav to planinski turizam zapravo treba da bude? Ja bih rekla takav da ne dira mnogo u samu ljepotu planine i da ne smeta katunjanima. Jer kad govorimo o vojnim poligonima, eksploataciji šuma, pašnjaka, građenju skijališta, kopanju ruda i slično nikada ne bi trebali da zaboravimo da je planina opšte dobro. Dobro svih nas, a ponajviše onih koji od nje žive. Nažalost često smo nailazili na puteve prokopane bez ikakvog smisla. Negdje nam je bilo teško da nađemo pravi put jer ih je bilo toliko iskopano a da ne vode nigdje. Voda koja se probija kroz iskopanu zemlju opominje da ako uništimo planine nećemo imati čemu više da se divimo.

Bjelasica

A sada, ranac na leđa i idemo!

Mi smo proveli sedam dana šetajući stazama CT1 od čega smo jedan odmarali u Eko katunu Vranjak jer nam loše vrijeme nije omogućilo da idemo dalje, ali nam je poklonilo odmor koji nam je bio potreban. Prešli smo oko 120km, sa ukupnim usponom od oko 6000m.

Prijatelji sa Carina

Prvi dan smo proveli šetajući od Bukumirskog jezera do Carina. I znam da ste milion puta čuli, ali ja ću da ponovim da je prvi dan najteži. Za mene je možda bio najzahtijevniji dan u životu. Pogrešno spakovan ranac, loš izbor doručka, precjenjivanje sebe i potcijenjivanje terena doveli su do toga da sam mislila da je to poslednji dan naše šetnje. Kučke planine su surove, vrhovi poput Pasjaka vas odmah opomenu gdje ste, za mene su tog dana bile jos surovije.

 

Kučke planine

Ali kada god bih pomišljala da odustanem, u glavi mi je bilo da ima još toliko toga lijepog da se vidi na ovoj transverzali. Zbog toga smo i pošli na ovu avanturu. Da ojačamo i da prođemo kroz sve te predjele koji su nam na slikama obećavali da će uživo biti jos ljepši. Jer planina za mene nije u tome ko će prije ili bolje da popenje neki vrh, već u tome da osjetite i iskusite sve ono što ona može da vam pruži. Najbolji savjet koji mogu da vam dam posle tog dana je "Korak po korak". Vjerujte u sebe i u osobu sa kojom dijelite put. I pratite svoje srce, jer moje srce je već bilo daleko ispred mene, kod crkve na Carinama, gdje je čekalo da ga stignem. I kada smo ga stigli tog dana znala sam da je sve baš kako treba da bude, i da ćemo sjutra da nastavimo. Jer tamo kod Crkve su nas čekali naši prijatelji iz Buschraft Montenegro organizacije, koje smo upoznali samo dan ranije. U planinama vam ljudi lako postaju prijatelji. Šolja toplog čaja, nebo posuto zvijezdama, topla vreća i bili smo spremni za prijeko potreban san.

Prevoj od Koma

Drugi dan smo proveli hodajući od Carina do Štavne. Iz oblasti Kučkih planina prešli smo u Komove preko prelaza Prevoj od Koma.

Komovi. O njihovoj surovosti svjedoče sivi, kameniti vrhovi koji se ponosito uzdižu i dominiraju u odnosu na okolni pejzaž. Kovomi su planine koje će pravom zaljubljeniku u prirodu dati sve ono što očekuje od planine. Ljepotu za one koji je traže, mir onima kojima je potreban, a onima koji traže adrenalin, Kučki kom se vragolasto smiješi. To je planina ćudljive naravi gdje se vrijeme često mijenja i postoji velika opasnost od grmljavine. Tokom narednih dana kada god bi pogledali put Komova u daljini, oni bi se skoro uvijek skrivali iza oblaka. Štavna, koja je ušuškana između Komova vam daje velike mogućnosti za smještaj, ako želite da odmorite u udobnom krevetu.

 

Ursulovačko jezero, Bjelasica

Treći, četvrti i peti dan smo  prelazeći sa Komova preko Trešnjevika proveli šetajući Bjelasicom. Bjelasica mi je ukrala srce, mogu slobodno to da kažem. Ona me najviše podsjeća na mladu, zaljubljenu djevojku koja u svemu vidi ljepotu. Zeleni vrhovi gdje god da pogledate, šume koje pokrivaju obronke pašnjaka, planina bogata vodom i ljepotom. Čini mi se da iza svakog ćoška leži po jedno jezero.

Bjelasica 

Cijelim putem nas je gostila šumskim jagodama i borovnicama, kao da pokušava da nam zahvali što se divimo njenoj ljepoti. Na Bjelasici takođe imate opcije za smještaj koje nijesu šator u Eko katunu Vranjak, kao i nekom od planinarskih domova(Džambas, Krivi do).

Šesti i sedmi dan smo proveli na Sinjajevini. Prvu noć smo spavali kod prelijepe crkve Ružice, jer u tom dijelu dok se ne spuštite na Zabojsko jezero nema opcija za smještaj sem šatora.

 

Crkva Ružica, Sinjajevina

Sinjajevina kao da je starija sestra od Bjelasice, pa joj je život dodao po koji kamen brige. Veličanstvena planina, koja vrvi od života. Tu kod crkve Ružice je jedan od najbrojnih katuna koje smo vidjeli na našem putu. Radoznala ždrebad su nam lizala šator i pokušavala da ukradu robu koja se sušila.

Na Bjelasici i Sinjajevini sam vidjela najljepše konje. Baš onakve kakvi bi konji trebali i da budu. Zdrave životinje na kojima mišići poigravaju od životne snage. Tu sam okružena krdom konja mazila ždrebe.

 

Sinjajevina

Na Zabojskom jezeru, jezeru koje svojom ljepotom, okruženo gustom četinarskom šumom, predstavlja savršeno mjesto za odomor, smo mi zbog lošeg vremena prekinuli našu šetnju.

 

Zabojsko jezero, Sinjajevina

Dok smo čekali prevoz pokušavali smo da shvatimo koliko smo tačno dana šetali. Ali na kraju nam nikakve brojke zapravo nijesu bile važne. Jer vrijeme drugačije teče u planinama. Nije ti mnogo bitno koliko je sati, ni koji je dan, ni koliko si već tu, jer koliko god da si tu opet je malo.

 

Za to sedam dana smo vidjeli toliko toga lijepog, iskusili šta je zapravo prava ljepota planinarenja i boravka u prirodi. Iako je upala mišića taj sedmi dan već bila u prolsku, nikako nijesam zaboravila koliko mi je onaj prvi dan bilo teško. I to je ono što nas je ova avantura naučila, da možemo mnogo više nego što mislimo, a za ono što ne možemo uvijek postoji drugi dan. Naučili smo da za sreću ne treba puno, dovoljno je ono što vam stane u ranac, a da vam ne žulja ramena. Da kada jednom krenete da hodate, noge vam same traže put. Nemojte da žurite kada ste u planini jer planina je uvijek tu. Ako vas danas ružnim vremenom opominje da ne idete dalje, možda će vam već sjutra podariti dan gdje će sunce hodati zajedno sa vama.

I na kraju kako bi ste bili bezbijedniji i srećniji u planini uvijek nađite nekog sa kime ćete da podijelite svu ljepotu koju ste vidjeli!

Momir i Ana